Još jedna dosadna septembarska noć je predamnom. San nikako da dođe na oči. U narodu se kaže za onoga ko lepo spava da spava "snom pravednika". Šta sam onda ja? Grešnik? Neee. Ova prolazna nesanica je ipak posledica stresnog posla koji me okupira danju. Navikne čovek...Brzo se mirim sa tom činjenicom i otpočinjem ritual - palim računar, pronalazim lokalnu radio-stanicu sa zabavnom muzikom koja me opušta (probao sam i sa narodnjacima ali ne ide...noge samo skakuću, prepliću se, nemam mira :) ) i spuštam roletne na prozoru (da ne bi komšije iz zgrade preko puta pomislile kako sam manijak koji noć provodi sedeći za tom "prokletom spravom"...ko zna, možda je u nekoj sekti, možda pedofil koji vreba žrtve skriven iza lažnog imena...kompjuter - siguran put do lomače). Sedam za komp i ne gasim svetlo...tako sam navikao, da ne "kvarim" oči. Sad kad malo bolje razmislim, kada bi ugasio svetlo, možda bi i zaspao?!? :).
I tako, dok sedim udobno zavaljen u stolici, prelistavajući stranice nekog portala, na radiju kreću prvi taktovi zanimljive melodije. Da li ste se ikad zaljubili u pesmu slušajući samo njene prve taktove? Opčini vas sam početak...melodija koju je neko komponovao...sklad napravljen korišćenjem tonova koji su čoveku već vekovima poznati i njihovim kombinovanjem u akorde koji vam na neki način u tom momentu donesu mir i spokoj. Ljubav na prvo slušanje...Uzimam papir i olovku zapisujem onoliko reči koliko uspem da pohvatam u stanju polu-transa :). Dlanom o dlan i pesmi je kraj. Neeee...
Ipak, ne očajavam. "Imate prijatelje", setim se. Tu je Google, pravi prijatelj u ovakvom trenutku :). Kucam reči koje sam zapisao, pokušavam da ih povežem u smislen sklop i volila! Uspevam da posle samo par minuta pronađem ceo tekst pesme koji je neko objavio na svom blogu, i link za download...Presrećan, pratim link, i već za nekoliko trenutaka pesma je u mom kompu. Dobro,priznajem, ceo album :).
Preslušavam je po n-ti put, ali ne mogu da se oslobodim jedne misli koja mi se vrti po glavi od kad sam je "skinuo" sa net-a. U roku od samo nekoliko minuta pronašao sam pesmu i sad je imam, na bezbednom mestu, u mom računaru. A kako je nekad bilo? Gde su nestale audio kasete? Nemojte mi zameriti što ne pominjem ploče (LP,SP), uspomena na njih me vraća u dane ranog detinjstva. Ipak, u moje vreme, kasete su bile "zakon". One me vezuju za moje "svesno ja" :). Moje vreme...zvučim kao "starac Fočo od stotinu ljeta..." :). Nije to tako davno vreme. Sećam se kada sam danima pokušavao da zadržim neku melodiju u glavi, obilazio "Orion" i dosađivao prodavačicama sa pitanjem: "Kad ce izaći?" ("Jel izaš`o Zagor?"..."Nije!"..."Opkolite trafiku!"). Sećam se jedne od neprospavanih noći kada sam sedeći na podu, u mraku sobe, pokušavao da na bezbroj puta nasnimanu traku snimim "Na Badnje veče" koja je baš tad išla na lokalnoj radio stanici kao odjava programa. Ona je išla svako veče kao odjava, a bas to veče sam uspeo da je "uhvatim" zajedno sa onim "Oglasile su se sirene za vazdušnu opasnost..." između refrena i naredne strofe. Još uvek čuvam tu kasetu negde. Neko vreme mi je služila za "cimanje" pripitog društva (čitaj: raspoloženog) na nekoj od privatnih žurki. Mada, ni njih nema u poslednje vreme...
Suma summarum...nedostaju mi te kasete...Šum koji prati muziku/pesmu i koji je vremenom sve jači. Zanimljivo je da posle nekoliko preslušavanja kasete, taj šum prestaje da smeta. Čak, mogu reći da prija.
Ustajem i sa police skidam kasetofon, brišem prašinu sa njega i pronalazim jednu od prvih kaseta koju sam nabavio...Đorđe Balašević...Panonski mornar...
Press play on tape...Detinjstvo, here I come...
Konačno, i san dolazi na oči...
No comments:
Post a Comment