Odavno nisam napisao blog…a želeo sam. Jednostavno, manjak inspiracije i slobodnog vremena, doveli su do toga da retko pišem. I obično kada se odlučim na taj korak, katalizator za tu reakciju moje svesti bude događaj koji me uzdrma, nešto što me poremeti, uzburka mirnu i staloženu površinu mora koje od milošte nazivam “moje svesno JA”.
Jednostavno se dogodi nešto što me izbaci iz skoro savršene ravnoteže svesnog i nesvesnog, dobrog i lošeg, lakog i teškog koju godinama pokušavam da uspostavim u sebi. A uspe mi samo na kratko…traje samo SEKUND, posmatrano u okvirima realnog…
Da li ste nekada razmšljali zašto sve ono lepo što nam se dogodi traje samo nekoliko trenutaka, proleti i ostavi vas sa tužnim izrazom na licu koji kaže – “Kad pre? Hoću joooš!”…Dugo sam razmišljao o svemu što mi se u poslednjih nekoliko godina dešavalo, bilo to dobro ili loše (mada je mala razlika između dobrog i lošeg…sve je u oku posmatrača), i shvatio da svaka promena traje samo JEDAN SEKUND.
Hodaš ulicom, bezbrižan i srećan što si predano čuvajuci svaki dinar dobijen od roditelja uspeo da konačno kupiš taj sladoled… SEKUND nepažnje i – PLJAS! Ispada ti sladoled sa štapica ili iz korneta i ode u nepovrat…nastupa razočarenje koje traje samo SEKUND, menja ga iskreni osmeh dečaka i jako lupanje srca,jer u međuvremenu shvataš kako ti je pažnju ipak odvuklo nešto mnogo vrednije – devojčica u koju si iskreno i na samo tebi znan način zaljubljen još od obdaništa…osmeh na licu govori ti da je život lep i da će biti još mnogo sladoleda, ali da je njen osmeh događaj…koji ti nikako ne smeš propustiti…
Mnogo godina kasnije, ponovo si siguran da voliš iskreno i čistog srca, kao nekada kada si, kao mali dečak bio zaljubljen u devojčicu iz obdaništa, samo sada znaš šta je ljubav, osećaš da si svemoćan makar u ograničenom delu univerzuma, delu samo VAŠE stvarnosti i mašte…postojite TI i ONA i svet koji postoji samo za VAS. Srećan si, mislis da ništa to ne može poremetiti i promeniti. U jednoj SEKUNDI shvataš da se sve menja, iz korena, da je njen pogled prazan, reči nemaju težinu, njene oči vise nemaju sjaj i nema onog osmeha koji je umela izvesti samo za TEBE.
Sa nevericom shvatiš da je kvar već nastao, mašina ubrzo počinje da uništava samu sebe, lomi zupčanike koji pokreću točak svesnog…točak VAŠE sudbine. Zvuk lomljenja i kršenja celog mehanizma koji je pokretao ono što se nekad zvalo VI postaje sve jači, u jednom momentu toliko jak da prelazi stepen vaše izdržljivosti i – PUF!
U toj SEKUNDI nastupa tišina, hladan vetar počinje duvati prolazima i hodnicima kroz koje su nekada odzvanjali samo NJENI koraci…putem za koji je samo ONA znala…sve se ledi i steže u tebi…nastupa period praznine i tupog bola. U te hodnike i tunele nemaš nameru nikoga da pustiš…ne opet…
Eto, po ko zna koji put si povređen, shvataš da si opet dozvolio sebi taj luksuz da ignorišes svoje “svesno JA”…slusao si srce koje nije naviklo da bude samo…prerano si se upustio u nešto novo, iako si svestan da stare rane još nisu zacelile…opet si povređen…
Ipak, u SEKUNDI shvataš da je život lep i nepredvidiv,potajno se nadaš da će opet neki osmeh otopiti led sa tih pustih zaleđenih puteva tvoga srca…znaš da je za to potreban samo JEDAN SEKUND, ali ne još…kada budeš spreman…dovoljno jak da podneseš još jedan poraz…
No comments:
Post a Comment