Idi na vrh strane

18.1.10

Nekada se igralo "kauboja i indijanaca"...

Nekada, dok smo bili deca i dok je život za nas bio samo bajka igrali smo se zanimljivih "društvenih igara". Verujem da se pripadnici muške populacije (i poneka devojka koja je odrasla u "muškom društvu") sećaju da su se nekad igrali "rata"...jurcali smo okolo podeljeni u dve grupacije od po nekoliko članova - najčešće smo birali između "kauboja" ili "indijanaca" (wild wild west)...kasnije su tu jurnjavu zamenili "okršaji" u CS-u u igraonicama (što bi klinci rekli...fokus na igru, manje trčiš, bolje razmišljaš...hehehe).

A kako se to danas radi u Japanu?

Dva japanska paintball tima su se igrala rata izmedju Hrvata i Srba...tamo nekih ''kauboja i indijanaca sa Balkana''...

Slike sve govore :)




Moram priznati, veoma detaljno su "obradili temu"...doduše, to su Japanci, od njih se svašta može očekivati :)

30.8.09

RE: KAKO UHVATITI KRADLJIVCE BEZICNOG INTERNETA

Ovaj tekst je nastao kao reakcija na vest koju je preneo MONDO i koju mozete pogledati ovde. Nadam se da će ukazati na ozbiljnost cele price...

Nazalost, ovakva vrsta kriminala uzima sve vise maha. Veliki doprinos nastanku i sirenju ove vrste kriminala dao je i sam Telekom kao provajder ADSL interneta deleci korisnicima te usluge wireless rutere HG520s (i ranije serije ovih modema). Naime u cemu je problem? Svi ti ruteri dolaze sa potpuno otkljucanom i nezasticenom wireless funkcijom i sa univerzalnom sifrom za administratorski pristup. Naravno, u veoma malom broju slucajeva se korisnicima ukazuje na ovaj sigurnosni propust, samo im se kaze da je dovoljno da opremu povezu i tu je prici kraj. Cak se u svojim reklamnim kampanjama pozivaju upravo na lakocu povezivanja i upotrebe. Vi dodjete kuci, prikacite modem (pomenuti ruter) i sve radi kao podmazano...osim sto vam nekad internet uzasno sporo radi, ali, tesite se da ste do juce bili na dial-up vezi i da je ADSL ma kakav bio - premija :). Naravno, prica nije nimalo bezazlena...ako posmatrate iz jos jednog ugla - narusavanja privatnosti korisnika i omogucavanja bilo kome sa malo vecim nivoom znanja iz oblasti racunarskih mreza da pristupi vasem racunaru i podacima na njemu. Dakle, nije samo problem "kradja interneta", vec je problem malo sirih razmera.

Onda mi prica nasih "strucnjaka" deluje kao decija igra, jer oni o tome pricaju kao o potencijalnom problemu, i naravno, ne govore o svim mogucim posledicama. Cak i kada govore o nacinima zastite ne otkrivaju celu sliku o tome. Kao sto sam vec pomenuo, postoji nekoliko nivoa zastite u slucaju Telekomovih modema. Najvazniji su svakako administratorski pristup kontrolnom panelu (konfiguracionom alatu za podesavanje rutera) i sama zastita wireless dela.

Prvo i osnovno je promeniti sifru za administratorski pristup cime cete onemoguciti (usporiti) potencijalne "goste" u pokusaju pristupa vasem ruteru. To je obavezno uraditi odmah, jer se ulazna vrata moraju zatvoriti i dobro zakljucati, nikako ostaviti sirom otvorenim (kakav je sad slucaj :) ).

Kada ste taj korak zavrsili, onda pristupite zastiti wireless-a, mreze koju odasilje vas ruter, tj. ogranicavanju pristupa samo onim korisnicima kojima vi dozvolite. To mozete uciniti ili upotrebom WEP/WPA2 zastite ili ogranicavanjem pristupa putem liste dozvoljenih MAC adresa. Metoda liste dozvoljenih MAC adresa je sigurnija jer se metode zastite sifrom bilo WPA ili WEP, mogu za veoma kratko vreme prevazici (cak i na youtube-u ima nekoliko "tutorijala" na tu temu). Vise o svemu ovome mozete pogledati na domacim forumima koji se bave racunarskom tematikom. Ko pita, ne skita :).

Bilo kako bilo, tema je veoma interesantna i ozbiljna i ne sme se olako shvatiti. Nazalost, zvanicna obavestenja nadleznih nece mnogo pomoci i nece imati mnogo efekta upravo zbog njihove skrtosti u iznosenjuu cinjenica koje bolje i blize oslikavaju sustinu ovog problema.

26.8.09

Srdjan Marjanović – Bebo ne plači


Nije znala reći kako dogodilo se to
suze su joj tekle i bilo joj je zlo
kaze otiš’o je samo po cigareta par
zadrž’o se duže mozda svratio u bar

Al’ barovi svi odavno zatvoreni već,
u sobi joj hladno, ugasila se peć,
na ulicu pođe, mozda će ga sresti,
srela mene i ja nju na cesti…

Ne plači, bebo ne plači,
mnogo toga još ćeš moći,
bebo ja sam sam od rođenja,
a ne samo ove noći…

Snuždila se samo i pognula glavu,
svega joj je dosta, htela je u Savu,
kaže da je život samo takav prema njoj,
noć je hladna, ponudih joj kaput svoj
Na usni joj mali osmeh i već lakše diše
pogleda me k’o da čita sve što u mom srcu piše,
šetali smo sve do zore, izmenjali telefone,
mahnu rukom, obeća mi da će da nazove…

Ne plači, bebo ne plači,
mnogo toga još ćeš moći,
bebo ja sam sam od rođenja,
a ne samo ove noći…

Pogled koji me je oslobodio...

Ljubav…

Toliko puta sam čuo tu reč da sam potpuno siguran da bih u bilo koje doba dana i noći mogao lako da je, kao pojam, definišem. Ipak, imam veoma jak utisak da sam vremenom, na njeno pravo značenje zaboravio. Na onaj osećaj, adrenalinski šok i stanje polutransa u kome ništa nije važno osim vas dvoje…osim tebe i devojke sa kojom želiš da provedeš ostatak života, ravnopravno deleći porcije lepog i manje lepog koje je život spremio…

Predugo sam bio povučen u nekom svom svetu, izolovan od bilo kakve mogućnosti da mi se desi nešto lepo…da ponovo zavolim. Prošlo je već tri godine od „nas“…od momenta kada smo „mi“ postali „ona“ i „ja“. Priznajem da sam voleo svim srcem, onoliko koliko se može voleti neko za koga smatraš da ti je sve na svetu…i crno i belo i noć i dan. I odjednom, pre tri godine neko je upalio svetlo u bioskopu, neki vandal je pocepao bioskopsko platno i prekinuo film…a tipovali smo na Oskara…

Šta je, tu je, prihvatio sam činjenicu onako kako sam tada mislio da je najbolje…povlačenjem u sebe…izolacijom…metodama koje je neko od vas verujem već probao…krenuo putem koji ste verovatno već prošli. Ta negacija stvarnosti je trajala neko vreme, skoro celu godinu…meni se činilo da je cela večnost prošla. Tada sam odlučio da se bar pokušam izboriti sa onim što me muči, sa demonima prošlosti koji su me proganjali i jednostavno mi nisu dali da idem dalje…“krenuo sam putem kojim se ređe ide“, preispitujući sebe i svoje postupke, ono što sam bio, što jesam i ono što želim da budem. Dugo mi je trebalo da shvatim …snage mi je ponestajalo…

Ipak jedna činjenica mi nikako nije dala mira…Naš rastanak se dogodio preko telefona, ne licem u lice…onako kako smo „mi“ zaslužili. Nisam je video, čuo sam samo njene reči…“ne mogu više ovako…polako se udaljavamo jedno od drugog…mislim da sam se zaljubila u njega…“ i dug plač posle toga. I sećam se bola koji mi je stezao grudi i koji mi nije dozvoljavao da dišem pravilno…niti da kažem bilo šta… Na kraju razgovora uspeo sam da čujem samo jedno tiho, jedva čujno…“ja moram da te vidim…cuvaj se…“ i prekid veze u slušalici…i u meni…

Prolazili su dani koje sam provodio osvrćući se na ulici, pogledom tražeći je…nedostajao mi je samo još taj jedan, poslednji susret…koji bi mi doneo mir i snagu da nastavim dalje…

Pre nekoliko meseci, kolega i ja krenuli na teren, umrežavanje računara u jednoj lokalnoj firmi…Odjednom, u sred razgovora koji smo poluglasno vodili, nešto mi prosto podiže pogled…i vidim nju…na pola metra od mene…nakon svih ovih godina…priznajem, prošli su me žmarci…ali ne oni tzv. „još je volim i patim za njom“…više je to bilo poskakivanje srca od sreće što se davno očekivani susret konačno dogodio…Što je krug zatvoren i srce konačno pronašlo mir…Jedan osmeh i „Ćao…“ u prolazu je bilo dovoljno…Taj delić sekunde koji je trajao kao milion godina i u kome mi je njen pogled rekao da je ona sada srećna i da je odabrala put kojim želi da ide…mirni rastanak koji se upravo tada u mislima odigrao, a koji sam toliko dugo priželjkivao…lek za srce koje sam i sam već bio otpisao…

Konačno…Idem dalje…Život je lep…Jedno veliko hvala…tebi…

19.7.09

Kuda žuriš, bato, BRE!

Da li me to što sporo prelazim ulicu (na obeleženom pešačkom prelazu) svrstava u kategoriju životinja? Da li tebe podsećam na psa ili mačku koji možda prvi put, neoprezno prelaze ulicu? Iste one koje si juče ostavio da iskrvare na mokrom asfaltu,a pre toga ih sa osmehom na licu ispeglao svojim novim automobilom? Podsećam te ovako usporen i ukočen na kakvu ranjenu zver koju kao vrsni i ostršćeni lovac juriš i proganjaš, čekajući pravi trenutak za završni hitac?

NE???

PA GDE SI SE ONDA ZALETEO SA TIM AUTOMOBILOM? KUDA ŽURIŠ BATO, BRE?

Znam, kasniš na veoma važan poslovni sastanak…usput u toku vožnje, dok premeštaš telefon iz ruke u ruku, kao kroz maglu prisećaš se osnovnih pravila vožnje koja si verovatno nekad učio i polagao. Verovatno jesi, naravno, ako te obaveze nisu i u tome sprečile, pa si odlučio kupiti jednu dozvolu, da imaš, zlu ne trebalo. Možda te zaustavi neki revnosan policajac, ko zna…Mada sumnjam, tablice ti imaju četiri cifre, nisi ti na listi za pregled…

A ne, pogrešio sam…Ti si onaj mali kome je tata pre neki dan kupio novi auto, ali nije stigao da ti objasni osnovna pravila iz oblasti kulture vožnje…Eh, ova današnja omladina, puna energije…Da li ja to vidim osmeh na licu dok velikom brzinom prolećeš kroz baru koja je tik do trotoara i tom prilikom pošteno okupaš mene i još dva putnika namernika koji su se u kobnom momentu tu zadesili? Naravno, dao si nam izbor, ili da nas poprskaš ili da đipimo u Ljubostinju…kupanje nam ne gine, kako god okreneš. Ko zna, možda i ti budeš te sreće da nekad, možda kad dođeš u moje godine, budeš počašćen ovakvim izborom. Hvala, sine, hvala!

Oooo, pa ti zbilja mnogo žuriš. Izvini što ja nemam razumevanja za tebe i što ovako lagan i razgiban ne pustim korak. Kako ti samo lepo radi ta sirena…vidim da je nova, prodorna, retko korišćena…melem za moje uši. Vidi samo da je ne koristiš često, pohabaćeš je. I nikada, ali baš nikada nemoj da je koristiš na putu, kad ti neko preseče put ili uleti u makaze. Ko zna, možda tog nekog iznerviraš i isprovociraš, pa on izleti iz svojih kola i pošteno te premlati. Ne, drži se ti oprobanog recepta, sviraj samo slabijima od sebe, to uvek pali. Mada, da budem iskren, samo da sam malo mlađi, ni ovaj kamen ispred mene mi ne bi izgledao tako daleko. Doduše, i da ga bacim za tobom, ni tri penzije mi ne bi pomogle da ti nadomestim nastalu štetu.

Iskreno, ne znam odakle ti pravo da se tako nekulturno ponašaš, da u vožnji zauzmeš celu ulicu. Voliš vožnju levom stranom? Praviš se Englez jel? Ma znao sam da je to…Ma samo se ti igraj, vozi onako kako misliš da treba, vremenom ćeš naučiti neke stvari, samo nadam se ne na teži način…

I za kraj…nekad sam i ja vozio. Doduše, u nekom mirnijem vremenu, kada su ulice bile sigurnije. Ponekad i ja dođem na red da u kući, na kompjuteru zaigram Collin McRea rally ili NFS…nije moj unuk cicija. Znam i ja neke trikove, vozim i ja brzo i divlje…ali za razliku od tebe nije mi Pasterova poligon za testiranje mojih sposobnosti. Časti sebe, kupi volan za igranje, zavali se u fotelju i vozi onako kako misliš da valja. Bolje da pukneš koju hiljadu dinara za volan,nego da nosiš nekog na duši…

Posvećeno deki Nenadu sa trećeg sprata, večitom borcu…protiv vetrenjača

Teorija sekunde...

Odavno nisam napisao blog…a želeo sam. Jednostavno, manjak inspiracije i slobodnog vremena, doveli su do toga da retko pišem. I obično kada se odlučim na taj korak, katalizator za tu reakciju moje svesti bude događaj koji me uzdrma, nešto što me poremeti, uzburka mirnu i staloženu površinu mora koje od milošte nazivam “moje svesno JA”.

Jednostavno se dogodi nešto što me izbaci iz skoro savršene ravnoteže svesnog i nesvesnog, dobrog i lošeg, lakog i teškog koju godinama pokušavam da uspostavim u sebi. A uspe mi samo na kratko…traje samo SEKUND, posmatrano u okvirima realnog…

Da li ste nekada razmšljali zašto sve ono lepo što nam se dogodi traje samo nekoliko trenutaka, proleti i ostavi vas sa tužnim izrazom na licu koji kaže – “Kad pre? Hoću joooš!”…Dugo sam razmišljao o svemu što mi se u poslednjih nekoliko godina dešavalo, bilo to dobro ili loše (mada je mala razlika između dobrog i lošeg…sve je u oku posmatrača), i shvatio da svaka promena traje samo JEDAN SEKUND.

Hodaš ulicom, bezbrižan i srećan što si predano čuvajuci svaki dinar dobijen od roditelja uspeo da konačno kupiš taj sladoled… SEKUND nepažnje i – PLJAS! Ispada ti sladoled sa štapica ili iz korneta i ode u nepovrat…nastupa razočarenje koje traje samo SEKUND, menja ga iskreni osmeh dečaka i jako lupanje srca,jer u međuvremenu shvataš kako ti je pažnju ipak odvuklo nešto mnogo vrednije – devojčica u koju si iskreno i na samo tebi znan način zaljubljen još od obdaništa…osmeh na licu govori ti da je život lep i da će biti još mnogo sladoleda, ali da je njen osmeh događaj…koji ti nikako ne smeš propustiti…

Mnogo godina kasnije, ponovo si siguran da voliš iskreno i čistog srca, kao nekada kada si, kao mali dečak bio zaljubljen u devojčicu iz obdaništa, samo sada znaš šta je ljubav, osećaš da si svemoćan makar u ograničenom delu univerzuma, delu samo VAŠE stvarnosti i mašte…postojite TI i ONA i svet koji postoji samo za VAS. Srećan si, mislis da ništa to ne može poremetiti i promeniti. U jednoj SEKUNDI shvataš da se sve menja, iz korena, da je njen pogled prazan, reči nemaju težinu, njene oči vise nemaju sjaj i nema onog osmeha koji je umela izvesti samo za TEBE.

Sa nevericom shvatiš da je kvar već nastao, mašina ubrzo počinje da uništava samu sebe, lomi zupčanike koji pokreću točak svesnog…točak VAŠE sudbine. Zvuk lomljenja i kršenja celog mehanizma koji je pokretao ono što se nekad zvalo VI postaje sve jači, u jednom momentu toliko jak da prelazi stepen vaše izdržljivosti i – PUF!

U toj SEKUNDI nastupa tišina, hladan vetar počinje duvati prolazima i hodnicima kroz koje su nekada odzvanjali samo NJENI koraci…putem za koji je samo ONA znala…sve se ledi i steže u tebi…nastupa period praznine i tupog bola. U te hodnike i tunele nemaš nameru nikoga da pustiš…ne opet…

Eto, po ko zna koji put si povređen, shvataš da si opet dozvolio sebi taj luksuz da ignorišes svoje “svesno JA”…slusao si srce koje nije naviklo da bude samo…prerano si se upustio u nešto novo, iako si svestan da stare rane još nisu zacelile…opet si povređen…

Ipak, u SEKUNDI shvataš da je život lep i nepredvidiv,potajno se nadaš da će opet neki osmeh otopiti led sa tih pustih zaleđenih puteva tvoga srca…znaš da je za to potreban samo JEDAN SEKUND, ali ne još…kada budeš spreman…dovoljno jak da podneseš još jedan poraz…



RECEPT: Kako izgubiti prijatelja

Nešto veoma sveže, pravo iz kuhinje genijalnog, glupog Drummer-a...Za sve one koji se pitaju da li će recept uspeti i vama, ili je to pošlo za rukom samo ovoj budali, odgovor – ne očajavajte. Uz malo nesreće svako to može uraditi. Za uspeh su vam potrebni sledeći sastojci:
  • glavobolja ili neka druga stresna situacija koja dovodi do nezadrživog pada koncentracije
  • zanimljiv noćni program na radiju koji sadrži bar jednu pesmu sa ljubavnom tematikom
  • mobilni telefon
  • poznavanje načina funkcionisanja mobilnog telefona – uža oblast – slanje SMS poruka

NAPOMENA: za uspeh ovog recepta NEOPHODAN sastojak je da prijatelj bude SUPROTNOG POLA (vremena jesu moderna, ali ja nisam... :) )

Recept:

U gluvo doba noći, dok vas boli glava (ili ste pod uticajem neke stresne situacije koja je dovela do pada koncentracije), pojačajte malo radio. Pustite da vas muzika sa radio-talasa ponese i da vam neki unutrašnji glas kaže kako bi bilo lepo da nekom napišete lepu poruku i poželite mu laku noć i mirne snove. Potom, dovoljno je da uzmete telefon u ruke, odaberete prijatelja do koga vam je veoma stalo (za uspeh recepta dobro obratiti paznju na poslednji sastojak) i napišite poruku u kojoj ćete citirati refren omiljene pesme iz stavke 2 na listi sastojaka. Naravno, za uspeh je takođe neophodno da NE GAJITE TAJNA OSEĆANJA PREMA TOM PRIJATELJU. U suprotnom, recept nema smisla jer ste u tom slučaju spemni na posledice. U uspešnost recepta ne treba sumnjati, šanse su veoma bliske 100%. Nažalost…Na kraju…ako ste iole pametni, ne iskušavajte recept na ljudima do kojih vam je stalo. Izgubićete nešto što vam je veoma bitno u životu, oslonac, utehu i lepu reč kada vam je potrebna…što bi Elvis rekao "The bridge over troubled wateri"…nešto neprocenjivo. Zato, moja preporuka je da sačuvate i sakrijete negde ovaj recept. Pročitajte ga ponekad. On vam možda nekad pomogne DA NE DOĐETE u sličnu situaciju kao ja, i pozabavite se malo detaljnije TEORIJOM SEKUNDE

NAPOMENA ZA KRAJ:

ni u jednom momentu nemojte ni pomisliti da krivite druge za svoje greške. Krivica u ovom slučaju je u potpunosti moja i bremen nastale situacije sam moram nositi…